Ulazak u deveti mjesec iz mene je izvuko nešto što nikada prije nije izašlo na površinu. Nestrpljivost. Isuse, kakva mi samo nestrpljivost teče kroz vene, podiže me sa stolca, ne daje mi da razmišljam ni o čemu drugome osim o trenutku kada ću konačno držati svoje dijete na rukama. Bojim se čak i sebe same i toga na kakve je misli spremna moja glava. Evo, upravo sam danas pomislila: „Pa ajde već jednom, mogu ga roditi, ušla sam u deveti mjesec...zašto se mora čekati baš do samog termina?!“. Mora se, Nina, treba se! Zato što je tako najbolje, ako se može, naravno. Strpi se još malo, prošlo je toliko vremena, toliko različitih faza i emocija, izdržat ćeš još koji tjedan. Ali želja da držim na rukama ono što mi mjesecima unatrag igra u stomaku, što me škaklja i miluje po rebrima dok spavam, što mi diktira šta smijem, a šta ne smijem jesti je prevelika. Dani su dugi poput godina.

Na posao više ne idem. Sad sam kući, preokupirana s time da posložim sve do najsitnijeg detalja, kako bismo bili savršeno spremni za novi život u našim životima. Krevetić je već lijepo namješten u blizini moje strane kreveta, te se svako jutro budim gledajući u prazninu kroz drvenih rešetki, zamišljajući dvije okice koje će uskoro znatiželjno viriti upravo iz tog mjesta. I nakon tog posve idiličnog buđenja stiže trenutak dizanja iz kreveta – projekt sam po sebi koji zna potrajati malo duže. Ivan mi stalno pruža svoju ruku kako bih se lakše dignula, ali ja se odlučno dižem sama, makar je to trajalo i desetak minuta. Sva odjeća, sve dekice, posteljina, ručnici i dodatci do najmanje sitnice su već oprani, izglačani, posloženi i već nekoliko puta razmješteni jer se nikako ne mogu odlučiti šta gdje treba stajati. Masu ljudi je već ponudilo svoju pomoć u ovom procesu, ali ja hoću to uraditi sasvim sama. Pokušavam da kući ne čistim više od jednom na dva-tri dana, premda su mi već stavili do znanja da nam je kuća sasvim ok takva kakva jest i, ukoliko trebam pomoć, da ću je dobiti u svakom trenutku, ali to je jače od mene. Što će bit ako trebam otić u bolnicu, a kući nije sve pospremljeno baš onako kako ja hoću?

Ok, ok... znam da pretjerujem. Pokušavam se promjeniti. Ali imam neku potrebu za dokazivanjem, potrebu dokazati neke stvari i sebi i svijetu. Zašto? Nemam pojma. Šta hoću reći? Valjda je sasvim normalno da žena koja je u devetom mjesecu trudnoće ne može obaviti baš sve, počeći od vezanja vezica obuća sve do zamjene žarulja u kuhinji. Ali ja sam drugačija. Ja hoću dokazati sebi i svim ostalima da i pored svega meni ne treba pomoć. Ja sam snažna i ja mogu sama. Ne želim da se itko digne sa stolca kako bi ga prepustio meni; ne želim da mi ustupe mjesto na šalteru; ne želim da mi Ivan uzima iz ruku vrećicu s namirnicama iz trgovine kako ne bih nosila ništa teško; ne želim da mi itko pomaže oko kućanskih poslova. Hoću i mogu sama.

Zašto radim sve ovo? Hoće mi netko aplaudirati zbog toga? Zašto si ne olakšam život? Zašto i u devetom mjesecu trudnoće ja stalno nešto nekome dokazujem? Hrabrost je ovo ili ludost?

Je li se koja od vas isto ovako osjeća ili jednostavno samo ja odbijam prihvatiti pruženu ruku?

Vaša uvijek tvrdoglava, nestrpljiva i neizmjerno uzbuđena,

Nina