Polako, ali sigurno, ušla sam u dvanaesti tjedan trudnoće. Prvo tromjesečje je već iza mene, ispred mene je još (samo) šest mjeseci! Za sada je sve u redu, ne osjećam neke posebne promjene na tijelu, uredno sam se hranila, našla sam tjelesnu aktivnost koja mi odgovara... Ukratko, naviknula sam se na novonastalu situaciju u životu.

Ali jedna stvar na koju se još uvijek nisam navikla i ne mogu prijeći jesu besmisleni komentari koje dobivam od ljudi oko sebe. "Hej, naspavaj se dok još možeš." Aha, OK, kao da se san nakuplja, pa ću ga "izvaditi" iz rezerve kad mi treba. Ovo mogu čuti jednom, dva ili čak tri puta, a da se ne iznerviram, ali četvrti put će naravno uslijediti neki moj ne baš lijep komentar. Čini se da hormoni rade svoje.

"Hej, znači na početku si četvrtog mjeseca?" Pa ništa ti se ne poznaje." Čekaj, ovo bi trebao biti kompliment? Ili bi trebao biti dobronamjeran savjet da zakažete hitan termin kako biste se osigurali da je sve u redu. Kako bih trebala izgledati? Valjda da se moj trbušćić poznavao, opet bi se smislili neki "pametni" komentare. Ne znam, prosto me to nervira.

Ovdje ću još dodati "nemoj toliko stajati na nogama, lezi", "digni noge ovdje na ovoj stolici", "nemoj nositi traperice da ne stisneš bebu", "pij više mlijeka, neka ima za bebu“, kao da ja ništa ne znam i sve mi treba ispričati kao malom djetetu.

U redu, prije nego ovaj dnevnik pretvorim u "knjigu pritužbi", vjerojatno bih trebala uzeti kratku stanku. Očito je ovo jedan od onih dana kada moji hormoni misle da je najbolje da budem sama, u nekoj tihoj prašumi gdje nitko neće sa mnom dijeliti svoje mišljenje, jer će svi pogriješiti.

Ovo je jedan od onih "ne diraj me" dana. Događa li se to sada samo meni? Zar druge trudnice oko mene nemaju ovakve dane ili ih uspješno skrivaju? Jesam li loša osoba da ovih dana ne znam brojati ni do 3, a kamoli do 10?

Može li me itko razumjeti?

Očajnički mi je potreban iskren razgovor, bez osuđivanja i suzdržavanja.

Tvoja, potpuno kaotična,

Nina.